Velebit 2016

Putovanje kutinskih "planinoraca" na Velebit. 

Godinu dana nakon Visa, na prijedlog Ivice Matajića naša grupa planinara krenula je na put prema Ričicama (Lovinac). Put nas je vodio preko Bosne, dolinom Une i prvi odmor bio je u mjestu Otoka, gdje smo popili kavu.

Stali smo i uz Hotel Kastelski buk i razgledali zanimljivu okolinu i slapove rijeke Une.

Slijedio je put prema Bihaću, te preko graničnog prijelaza Izačić ušli smo u Hrvatsku i produžili ličkom magistralom prema Lovincu i naselju Ričice. Usput smo skrenuli do brda Zir.

Zir je osamljeno brdo (850 m) sa stjenovitim vrhom u sredini Ličkog polja. Djeluje vrlo zanimljivo je se čini kao da je nekim čudom to brdo izraslo usred ravnice.

Uspon je trajao oko sat vremena i bio je naporan naročito kod uspona uz glatke stijene pred samom vrhom. Na vrhu zajednička snimka stare ekipe: Marko Nježić, Franjo Burigo, Branko Žiljak, Ivan Mikulić Pipin i Ivan Patera. Iza kamere je naš novi član Darko Šlibar. Falio je Ivica Mataić koji je ostao u podnožju jer je na tom brdu već bio nekoliko puta.

                            

Nakon kraće vožnje stigli smo do Ričica i kuće Matajićevih. Kuća je još u izgradnji ali ima dosta uređenih prostora u koje smo se smjestili. Večer smo proveli u pričama iz bliže i daljnje prošlosti. 

U jutro nas je dočekao obilan doručak kojeg je pripremio Darko. Prema unaprijed dogovorenom planu puta krenuli smo prema Nacionalnom parku Paklenica preko Malog Alana. Makadamskom cestom koja je izgrađena za vrijeme Austro-ugarske stigli smo do vidikovca. 

Planinski prijevoj Mali Alan poznat je iz Domovinskog rata o čemu svjedoči nekoliko spomen ploča i kapelica posvećena zapovjedniku velebitskog ratišta Damiru Tomljanoviću Gavranu. Pronalazim zapis o njemu:

Gavran je kao vojnik stasao u Domovinskom ratu. Običan, mladi, pošteni, izrazito hrabar čovjek, koji se svojim kvalitetama izdigao između nas. Takvog čovjeka mogu samo ljudi izroditi, izdignuti između sebe. Njemu ne treba zapovijedi, nikakve preporuke od nadređenih. Njega su ljudi izdigli između sebe, jer je jednostavno bio taj predodređen, da bude vođa...

Spuštamo se cestom i prolazimo iznad ulaza u tunel Sveti rok, prolazimo uz putokaz koji vodi do zaseoka iz kojeg je ponikao naš poznati nogometaš.

Dolazimo do Starigrada i skrećemo za:

Parking Nacionalnog parka Paklenica bio je po našem dolasku već krcat automobilima, no većina posjetioca bili su penjači po stijenama. Mi smo kao planinari dobili povoljniju cijenu ulaznice, zasukali smo štapove za hodanje i krenuli.

Na početku zajedničko fotografiranje za svaki slučaj ako se netko izgubili. Put je bio naporan i slijedilo je oko 3 sata hodanja po kamenoj stazi uz veoma bučni potok koji je u ovo vrijeme pun bistre velebitske vode s bezbroj malih slapića.

Grah smo pojeli u objektu Lugarnica odnosno u Planinarskom domu, kada ga je nestalo u Lugarnici. Oni najspremniji otputili su se do Ramić dvora gdje nas je dočekao ljubazni domaćin Marijo Ramić iz Zadra. Počastio nas je pićem i otkrio da mu je žena iz Novske, da je došla na ljetovanje sa sestrom i prijateljicama u Starigrad i zapela mu za oko. Marijo nudi jeftin smještaj za planinare i poziva nas da opet dođemo na nekoliko dana.

Slijedio je mukotrpan povratak po dosta klizavom kamenu. Napokon dolazimo do parkinga i sjedamo u naša vozila i krećemo do slapova rijeke Zrmanje. Na cesti od Obrovca prema unutrašnjosti po kojoj smo se vozili prema moru prije izgradnje autoceste postoji desno skretanje. Uz slapove se nalazi auto kamp. 

Pogled je odličan uz ugodan osjećaj smiraja na kraju ovog veoma napornog dana. Povratak u Ričicu, kuhanje carbonare, noćni razgovori i spavanje. Darko nas je upozorio da odmah noge operemo u hladnoj vodi i nije bilo noćnih grčeva u nogama. 

U jutro za doručak švedski stol i nakon toga se opraštamo od Darka i domaćina Ivice koji će ostati još koji dan da poprave vodovodnu instalaciju. Mi krećemo doma, do Slunja, pa skrećemo prema Cetingradu, prelazimo u BIH i preko Kladuše i Cazina do Une pa lijevo prema K.Dubici. Tu smo kod Starog fijakera pojeli leskovačke čevape uz starogradske melodije. Prelazimo u H.Dubicu i usput nas pretresa pogranična policija. I to je to. Gotovo je još jedno naše zajedničko putovanje i već najavljujemo novo krajem mjeseca rujna, opet na Velebit, Krasno, Zavižan i Premužićeva staza. 

Ivanje na Moslavačkoj gori - 27.12.2015.

Put od Paurske Kutinice, preko Visa do vrha Moslavačke gore, Humke. Ekipa Miljenko Bižić, Vlado Ilijaš i Ivan Mikulić Pipin. 

Pogled s vrha Vis prema Kutini, koja je u magli samo se malo nazire dimnjak Petrokemije.

Na Humci sreli smo se s drugom ekipom HPD Jelengrad i napravili zajedničku sliku. 

Prije toga smo se nahranili i odmorili u Lugarnici Humka.

U povratku smo obišli ostatke starog Kutinec grada.

I na kraju posjet gospođi Radmanović koja nas je počastila pićem i ugodnim razgovorom i sjećanje na Peru, njenog pokojnog muža i našeg prijatelja.

Fokina staza

Medvednica

Učka i Ćićarija u tri dana

Još jedan veliki planinarski pohod kutinskih "planinoraca" ostvaren je od 28. do 30. rujna 2015. godine. Nakon dva mjeseca planiranja utvrdili smo rutu od Kutine do Rijeke preko Siska i Petrinje, pa starom riječkom cestom) do Poklona. Na put nas je krenulo osmero u dva automobila.

Prijevoj koji spaja planinske masive Učku i Ćićariju zove se Poklon (922 m), a ime je dobio iz čina pučke pobožnosti. Naime, još prije izgradnje istarske željeznice 1876. godine, vjernici iz Istre koji su hodočastili trsatsko svetište Djevice Marije u Rijeci, stoljećima su putovali upravo preko ovog prijevoja. Kada bi došli do Poklona, s kojeg se pruža prekrasan pogled na Kvarnerski zaljev, redovito bi se poklonili zavjetnoj crkvi Trsatske Gospe. U spomen tom činu na vidikovcu je postavljen križ. Nekoliko godina nakon izgradnje željeznice, u ljeto 1887. godine, na Poklonu su zaljubljenici u prirodu okupljeni u“Oesterreichische Touristen Club” izgradili prvu planinarsku kuću na Učki koju su posvetili kraljevni Stefaniji, supruzi Njegovog Carskog i Kraljevskog Veličanstva kraljevića Rudolfa, kćerci belgijskog kralja Leopolda II.

"Zasukali" smo štapove za hodanje i krenuli prema vrhu istarskog poluotoka - Vojak na 1401 metar nad morem. Nakon više od sata hoda popeli smo na kulu koja je izgrađena 1911. godine i s koje se pruža atraktivan pogled. Doživljaj je kvarila jaka bura i bilo je hladno što se vidi na slici. 

Nakon povratka okrijepili smo se toplim čajem u restoranu planinarskog doma.

Nastavak puta bio je preko Učke do ceste prema Labinu i Puli. Magistralna cesta je dobra za vožnju i upoznavanje  istočnog dijela istarskog poluotoka. U Puli smo potražili Apartman Amfiteatar u kojem smo ranije rezervirali smještaj. Imali smo dosta vremena za razgledavanje Pule uz pomoć Marka koji nam je bio vodič kao stari "puležanin". 

Franjo i Ivica slikali su se pred zgradom Unije talijana. 

Pipin i Marko posjetili su James Joyca

Drugog dana pohoda krenuli smo od Pule preko Vodnjana i Pazina do Huma. 

Hum se često spominje kao najmanji grad na svijetu. Ima 30 stanovnika i očuvane gradske institucije.

Nakon razgledavanje uputili smo se u spomen selo Brgudac, gdje nam je bila polazna točka do bisera Ćićarije - Korita.

Izvorište Korita nalazi se na 45 minuta hoda od sela Brgudac. Do njega se dolazi stazom koja vodi kroz gustu šumu graba i hrasta, s ponekom smrekom te brojnim vrstama zaštićenih biljaka i životinja. Smješten na livadi pod liticom Brajkove stijene, ovaj izvor pitke vode prelijeva se u deset masivnih drvenih korita u čijem je podnožju poveća lokva bogata biljnim i životinjskim životom. Ova je konstrukcija imala važnu funkciju u zahvatu vode za ljudsku upotrebu i napajanje blaga, zbog čega je ovo mjesto imalo iznimnu važnost za život lokalnog stanovništva. Uz izvor je uređeno odmorište s kojega se pruža prekrasan pogled na planinski masiv Učke. Postavljene su i poučne table koje govore o kulturnom i prirodnom značaju ovog mjesta. Nedaleko od izvorišta nalazi se planinarski dom “Na Koritima” u kojemu se preko vikenda nudi smještaj i okrepljujući planinarski obrok.

Do Korita od Brgudca vodi planinarska staza koja se sastoji od prirodnih kamenih stepenica. Na početku piše da je staza duga 45 minuta hoda. Zbog napornog hodanja prvog dana do Učke većina grupe se odlučila za laganu šetnju po Brgudca dok su na put krenuli samo oni mlađi i "živahniji".

Zajednička slika pred Planinarskom kućom "Korita" - 1010 metara nad morem.

Nakon povratka i ponovnog okupljanja krenuli smo prema Motovunu, najbolje sačuvana srednjovjekovna istarska utvrda koja se razvila na vrhu strmog brežuljka. Interesantno da je ime keltskog porijekla, a nastalo je od riječi Montona, što znači grad u gori. 

Nakon razgledanja i popijenog pića potražili smo naš Apartman Livio koji se nalazi u mjestu nasuprot Motovuna, u Livadama. Apartman se nalazi na brežuljku i oduševili smo se smještajem u novo uređenim sobama sa zasebnim sanitarnim prostorima i velikim dnevnim boravkom. Franjo se odmah primio pripreme carbonare, večere za koji su se unaprijed odlučili i ponijeli namirnice iz kutinskog KTC-a.

Zajedno ispred apartmana

Trećeg dana bio je u planu najviši vrh Ćićarije Planik. Međutim za našu grupu u kojoj su većina u osmom deceniju života bilo je dosta hodanja i trebala je na kraju jedna relaksacija pa smo se odlučili do podne provesti u bazenu Istarskih Toplica. Uspjeli smo čak se ubaciti pod dječju ulaznicu što nas je naročito obradovalo.

Istarske Toplice su lijepe ali bazen i voda nije za nas umirovljenike jer je hladna, samo 27 ° C. Dobra je za aktivno plivanje pa smo i mi tako plivali i nakon dva sata izašli i krenuli prema Kutini.